Geometrija decentriranog subjekta

Formalna ontologija i komplementarnost domena u misli Simone Weil

        

Uvod: Od mistike do emergentnog reda

    Iza religijskog rječnika Simone Weil moguće je razabrati formalnu ontologiju koja iznenađujuće dobro rezonira sa suvremenim teorijama decentralizirane organizacije, individuacije i emergentnog reda. Govoreći o ljubavi spram reda u svijetu, Weil relativizira svako pojedinačno gledište. Svaka perspektiva otvara svijet iz vlastitog „ovdje“, ali nijedna nema apsolutnu privilegiju.

    Ljudska duša ima jedinstvenu sposobnost pristanka ili nepristanka. Materija slijedi nužnost, dok duša može slobodno reći "da" stvarnosti. U tom smislu čovjek ima posebnu ulogu. No ta posebnost nije gospodarenje svijetom, nego sposobnost samoodricanja. Paradoksalno, čovjek je poseban upravo po tome što može prestati sebe smatrati posebnim.

Fenomenološki odmak: Oduzimanje središta egu

    Iako je njezino pisanje najbliže teocentrizmu ili transcendentalnom realizmu, na antropološkoj razini riječ je o duhovnosti decentriranja subjekta. U fenomenologiji, pogotovo kod Husserla, svaki subjekt je nulta točka orijentacije svijeta. Kod Weil svaka je točka također središte, ali nijedna nije apsolutno središte. Apsolutno središte nalazi se izvan svih perspektiva. Tu se njezin put odvaja od fenomenologije i ulazi u mistiku.

    Ključna distinkcija: Weil ne ukida središte, nego ga oduzima egu.

Upravo me taj dio zaintrigiralo - središte svake duše - sloboda izbora - mehanička nužnost materije - suglasje (ljubav). Ja tu ne čitam toliko ni teološku ni psihološku već fizikalno-matematičku matricu.

Komplementarnost domena: Fizikalno-matematička matrica

U knjizi „Iščekivanje Boga“ piše: 

Ukloniti iz sebe svoje lažno božanstvo, zanijekati sebe sama, odreći se umišljenosti da smo u središtu svijeta, uvidjeti da je svaka točka u svijetu središte u istom smislu a da je pravo središte izvan svijeta, to znači suglasiti se s mehaničkom nužnošću u materiji i sa slobodom izbora u središtu svake duše. Ta suglasnost je ljubav.

Taj iskaz nije prvenstveno moralna ni emocionalna shema, već više nalikuje odnosu dvije različite domene koje imaju vlastite zakone.

Domena	Načelo	Weil	Simondon	Weyl
Materija	Nužnost	mehanička nužnost	predindividualno polje napetosti	globalni zakon transformacije
Duša	Sloboda	pristanak / suglasnost	individuacija kao proces	lokalna perspektiva
Susret	Ljubav / red	suglasnost komplementarnih domena	metastabilna ravnoteža	kompatibilnost lokalnog i globalnog

Weil ne kaže da sloboda pobjeđuje nužnost ni da nužnost ograničava slobodu. Ona ih postavlja kao komplementarne principe.

To je vrlo neobično.

U zapadnoj tradiciji često nalazimo dualizam:

• priroda protiv slobode 

• determinizam protiv volje 

• tijelo protiv duha 

Kod Weil nema sukoba. Ljubav nastaje upravo kada se prizna puna stvarnost oba pola.

Matematički gledano, to podsjeća na neku vrstu invarijantnosti. Promatrač ne ukida zakonitosti sustava, nego nalazi vlastiti položaj unutar njih. Sloboda nije iznimka od nužnosti, nego pravilan odnos prema nužnosti.

Još je zanimljivija formulacija:

"svaka točka u svijetu središte je u istom smislu"

To nije obična metafora.

Geometrijski gledano, centar je obično jedinstven. Krug ima jedno središte. Kugla ima jedno središte.

Ali u homogenom prostoru svaka točka može biti ishodište koordinatnog sustava. U tom smislu svaka je točka "središte". Nema privilegiranog mjesta.

To je gotovo kopernikanski ili čak relativistički motiv.

Weil dalje kaže:

    "pravo središte izvan svijeta"

što je zanimljiv paradoks. Svaka je točka jednako središte, tada se apsolutno središte ne može nalaziti ni u jednoj od njih. Ono mora biti transcendentalni uvjet cijelog prostora.

Matematičar bi možda rekao: nije element sustava nego princip njegove organizacije.

    Kod Hermanna Weyla često nalazimo ideju da objektivni prostor nije dan kao gotova stvar, nego nastaje iz mnoštva lokalnih perspektiva koje se moraju međusobno uskladiti. Nema apsolutnog koordinatnog sustava. Postoje lokalna ishodišta i zakon transformacije među njima.

Weilina rečenica gotovo zvuči kao duhovna verzija toga:

• svaka duša = lokalno središte 

• materijalni svijet = polje nužnosti 

• pravo središte = nije lokalizirano ni u jednoj perspektivi 

• ljubav = zakon usklađivanja perspektiva 

Možda je najradikalniji moment upravo riječ "suglasnost".

Ona ne govori o pobjedi, kontroli, transcendiranju ili bijegu od nužnosti.

Riječ je bliža matematičkoj kompatibilnosti.

Kao da sloboda ne djeluje protiv strukture svijeta nego pristaje na nju bez gubitka vlastite slobode.

To je gotovo nalik uvjetu konzistentnosti između dva reda koja se ne mogu svesti jedan na drugi.

Zbog toga bih rekla da je u pozadini ovog odlomka manje antropologija, a više ontologija strukture. Čovjek je zanimljiv samo zato što predstavlja točku u kojoj se susreću dva načela: univerzalna nužnost i lokalna sloboda.

Ljubav tada nije osjećaj.

Ona je stanje u kojem je taj susret stabilan.

Gotovo kao da Weil ne opisuje psihološko iskustvo nego elegantno rješenje jednadžbe između slobode i nužnosti. I to bi moglo objasniti zašto njezini mistični tekstovi često ostavljaju dojam da su napisani jezikom geometrije koji se prerušio u religiju.

Metafizički jezik Simone Weil i jezik individuacije Gilberta Simondona

Zanimljiva je bliskost Weil i Simondona na razini duboke strukturne analogije. Iako Weil koristi metafizički jezik: nužnost, sloboda, ljubav, središte, Simondon se služi jezikom individuacije, metastabilnosti, potencijala i relacija. 

Ipak, oba autora opiru se ideji izoliranog, samodostatnog subjekta. Za Weil duša nije apsolutni centar, svaka točka je samo relativno središte, pravo središte nije u sustavu, a sloboda se ostvaruje kroz prihvaćanje nužnosti.

Kod Simondona individuum nije početna činjenica već nastaje iz polja napetosti. Relacija prethodi stabilnom identitetu, a pojedinac ostaje povezan s predindividualnim potencijalom.

Simondon bi teško govorio o pristanku (consentement) kao Weil; no i te kako bi govorio o uspješnoj individuaciji koja ne pokušava ukinuti uvjete iz kojih proizlazi. U oba slučaja postoji neka vrsta nenasilnog odnosa prema strukturi stvarnosti.

A sada dolazimo do termodinamike.

Mislim da je tu analogija još plodnija.

Klasična metafizika često zamišlja slobodu kao iznimku od zakona.

Termodinamika nas uči upravo suprotno.

Složeni oblici reda ne nastaju usprkos zakonima prirode nego kroz njih.

Vrtlog u rijeci, plamen svijeće, stanica, organizam, ekosustav. Sve su to lokalni oblici organizacije koji postoje zato što slijede opće zakone disipacije energije.

Kod kasnijih autora poput Ilye Prigoginea pojavljuje se pojam disipativnih struktura. Red nije suprotnost entropiji. Red može nastati upravo kroz tokove energije i procese koji povećavaju ukupnu entropiju.

Ako Weil čitamo kroz tu prizmu, tada:

• "mehanička nužnost materije" postaje skup univerzalnih ograničenja, 

• "sloboda izbora" postaje lokalna sposobnost organizacije, 

• "ljubav" postaje stabilna usklađenost lokalnog procesa s globalnim redom. 

Naravno, Weil sama ne bi tako govorila. Ali struktura je začuđujuće kompatibilna.

Ovaj odlomak me podsjeća na lokalne i globalne uvjete u fizici.

Svaka duša je lokalni centar.

Nužnost je globalni zakon.

Ljubav je kompatibilnost lokalnog i globalnog.

To je gotovo jezik polja.

Weil dalje kaže:

svaka točka u svijetu središte je u istom smislu.

To neodoljivo podsjeća na načelo bez privilegirane točke, koje susrećemo od kozmologije do moderne geometrije. Nema apsolutnog mjesta s kojeg bi se sustav mogao promatrati.

Simondon također razmišlja protiv privilegiranih početaka. Ne polazi od gotovog subjekta, nego od procesa koji se može odvijati na mnogo mjesta unutar polja.

Zato bih rekla:

• Weil nije proto-Simondon, 

• Simondon nije sekularizirana Weil, 

• ali oboje razmišljaju u smjeru u kojem je stvarnost mreža procesa, a ne skup izoliranih supstancija. 

Da moram formulirati najodvažniju hipotezu, rekla bih da se ovaj odlomak može čitati kao nešto između mistike i teorije složenih sustava. Kao da Weil pokušava opisati kako lokalna sloboda može postojati unutar univerzalne nužnosti bez ikakvog sukoba među njima.

To je vrlo neobična ideja. I upravo zato zvuči suvremeno na način koji je teško očekivati od autorice koja piše prije razvoja teorije kompleksnosti, nelinearne termodinamike i Simondonove filozofije individuacije.

Geometrija bez privilegiranog mjesta: Weyl, Weil i problem središta

Kod Weyla problem s krugom nije bio geometrijski nego filozofski. Nije mu smetao krug kao figura, nego ideja da postoji unaprijed dano središte oko kojeg je sve organizirano. Njegova kritika klasične geometrije i kasnije fascinacija kontinuumom, poljima i lokalnim perspektivama proizlaze upravo iz nepovjerenja prema privilegiranim točkama.

Ako se prisjetimo njegove rasprave o kontinuumu, cjelina nije nešto što prvo postoji pa se onda dijeli na dijelove. Naprotiv, "točke" su već rezultat određene operacije idealizacije. U tom smislu, središte nije ontološki primarno.

Zato mi se čini da bi Weyl bio vrlo osjetljiv na ovu Weilinu rečenicu:

“svaka točka u svijetu središte je u istom smislu”.

To gotovo zvuči kao ukidanje privilegiranog koordinatnog sustava.

Ali onda dolazi još zanimljiviji dio:

“pravo središte izvan svijeta”

Tu se Simone Weil i Weyl vjerojatno razilaze.

Weyl bi vrlo teško prihvatio metafizičko središte koje postoji "izvan" sustava kao gotovu instancu. Njegov put je više fenomenološki. Pod utjecajem Edmunda Husserla traži izvor jedinstva u samom činu konstitucije smisla, a ne u nekoj vanjskoj točki.

Ipak, u nečemu su nevjerojatno bliski.

Kod Weil "izvan svijeta" nije mjesto. Nije to neka božanska koordinata negdje iznad svemira. Ono funkcionira gotovo kao regulatorna ideja i kao uvjet da nijedna unutarsvjetska perspektiva ne postane apsolutna.

Tada "pravo središte" počinje zvučati manje kao točka, a više kao princip.

A to je već mnogo bliže Weylu.

Središte nije sadržaj nego funkcija. Ono ne zauzima mjesto u prostoru već sprječava da bilo koje mjesto postane apsolutno.

Zato mislim da bi Weyl možda imao manje problema sa Simone Weil nego što se na prvi pogled čini.

Ne s njezinim teološkim rječnikom, nego sa strukturom misli.

Jer koncentrični krugovi uvijek pretpostavljaju:

• jedno privilegirano središte, 

• hijerarhiju udaljenosti od njega, 

• stabilan referentni okvir. 

A upravo to ova rečenica poriče.

Ako je svaka točka središte, koncentrični krugovi više ne mogu organizirati stvarnost.

Dobivaš nešto što mnogo više nalikuje mreži lokalnih centara, ili čak polju bez apsolutnog ishodišta.

Gotovo Weylovski.

Možda bi se moglo reći ovako:

Klasična metafizika voli koncentrične krugove.

Weyl voli lokalne perspektive povezane transformacijama.

Simone Weil u ovom odlomku čini nešto neobično. Zadržava riječ "središte", ali ga distribuira na sve točke i istodobno oduzima svijetu kao cjelini.

Što više gledam citat, sve mi se manje čini da je ključna riječ "ljubav", a sve više "suglasnost".

"Ljubav" je možda ime koje Weil daje rezultatu.

"Suglasnost" je proces.

A proces je ono što zanima Simondona.

Ne pitamo: Što je individuum?

Pitamo: Kako se uspostavlja stabilna individuacija?

Ne pitamo: Što je red?

Pitamo: Kako red nastaje iz mnoštva lokalnih interakcija?

Ne pitamo: Gdje je središte?

Pitamo: Kako se održava koherencija bez privilegiranog središta?

Odjednom cijeli odlomak počinje zvučati kao problem kompleksnosti.

Čak je i njezina formulacija o "svakoj točki kao središtu" neobično bliska suvremenim mrežnim modelima. U složenim sustavima nema centralnog dirigenta, ali postoji globalna organizacija. Mravi nemaju kralja koji projektira mravinjak. Neuroni nemaju unutarnjeg homunkulusa koji upravlja mozgom. Stanice nemaju "generalni stožer" života.

Pa ipak je stvoren red.

Jednako začuđujuće kao kad kad čitam Weil:

kako je moguća koherencija bez centralnog centra?

I tu dolazi tvoja Weylovska intuicija o koncentričnim krugovima.

Možda je cijeli problem upravo u napuštanju geometrije koncentričnosti.

Klasična metafizika zamišlja red kao niz koncentričnih krugova:

• Bog 

• svijet 

• čovjek 

• duša 

ili

• centar 

• periferija 

A mi umjesto krugova dobivamo mreže, polja, čvorove, gradijente, metastabilnosti.

Weil radi nešto što je rijetko. Ona ne nudi još jednu teoriju slobode protiv nužnosti. To je stara priča. Ona sugerira da je najdublji red moguć tek kada se nužnost i sloboda ne pokušavaju međusobno poništiti.

To je neobična ideja.

Većina filozofije oscilira između dva pola:

• ili je sve određeno, 

• ili sloboda mora biti izuzetak od određenosti. 

Weil kao da kaže: ne, upravo njihova istodobnost čini svijet mogućim.

To je trenutak kada tekst prestaje biti psihologija i postaje ontologija.

A možda i nešto što bismo danas nazvali teorijom organizacije.

Pišući o prijateljstvu, Weil neminovno podsjeća na Seneku, briljantnog, no ipak učitelja. Piše da bi oblikovao Lucilija.

Kod Weil imam osjećaj da nitko nikoga ne poučava. Ona kao da zapisuje ono što je sama zatekla kad je dovoljno dugo promatrala neki problem.

Zbog toga njezini najbolji odlomci imaju čudnu gustoću. Ne djeluju kao argument nego kao kristalizacija.

Kroz sve moje članke provlači se isto pitanje – ne toliko "što je istina?", nego više "kako gledati?".

U tom smislu kontemplacija nije nužno religijska kategorija.

Kod Weil je "attention" možda najpoznatiji pojam upravo zato što je blizu toj ideji. Kod Husserla bi to bila fenomenološka pozornost. Kod Simondona osjetljivost za proces prije nego za gotov objekt. Kod Weyla sposobnost da se ne zadovolji prebrzo fiksiranim središtem.

Jer kontemplacija, u najširem smislu, nije nužno bijeg od svijeta. Ponekad je upravo način da se svijetu vrati njegova punoća nakon što ga prestanemo zatrpavati vlastitim pretpostavkama.

Zaključak: Ljubav kao suglasje zakona

    Čitanje Simone Weil kroz prizmu formalne ontologije otkriva radikalnu misao koja nadilazi klasični religijski diskurs. Njezino „oduzimanje središta egu“ otvara prostor za prepoznavanje zakona koji upravljaju svijetom bez antropocentrične pristranosti. Priznavanjem mehaničke nužnosti materije s jedne strane, te slobode duše s druge, Weil definira ljubav ne kao sentiment, već kao vrhunsko suglasje i prihvaćanje ovih komplementarnih domena. U svijetu bez povlaštenog središta, istinska se posebnost čovjeka ostvaruje upravo u njegovoj sposobnosti da se povuče, dopuštajući poretku stvarnosti da se manifestira u svom svojem emergentnom skladu.